Plodovi zemlje i pera https://blog.dnevnik.hr/lebov

nedjelja, 28.02.2016.

Politički kraj Steve Konjevića

Djelatnici komunalnog poduzeća Zdunaj-prom, njih trojica, u društvu osmorice volontera temeljnog ogranka HDZ-a od ranog jutra uređivali su središte najmanje županijske općine kako bi zadivili ministra regionalnog razvoja Antu Barišića čiji se dolazak očekivao oko podneva. Na jedinoj stepenici omanje trgovine Konjević-tradea čije je zemljano parkiralište bilo gotovo asfaltirano pivskim čepovima već su sjedila dvojica, promatrajući praznu ulicu koja se nazivala glavnom, a ustvari je bila jedina.
Upravo u Općini Zdunajevo, koja broji oko tisuću birača u dva naselja, Donjem i Velikom Zdunajevu, Barišić je prije 15-ak godina započeo političku karijeru, no ovaj posjet nije bio nostalgične naravi. Naime, njegovom stranačkom kolegi i prijatelju, načelniku Općine, jedinom članu Skupštine Zdunaj-proma i počasnom predsjedniku Športsko-ribolovnog društva Amur Stevi Konjeviću, u prvom krugu lokalnih izbora nedostajao je tek jedan jedini glas da pobijedi HSS-ovca Tomislava Mrzlečkog, predsjednika Mjesnog odbora Donje Zdunajevo, potpredsjednika Upravnog vijeća županijske Ustanove za zaštitu prirode, člana Nadzornog odbora Regionalne razvojne agencije i općinskog vijećnika.
Do drugog izbornog kruga koji će se održati za pet dana uopće nije trebalo doći, no kako je zakon sklepan na brzinu, potkrala se sitna pogreška - da bi pobijedio u prvom krugu, kandidat je morao prikupiti natpolovičnu većinu ukupnog broja glasova. Konjević je osvojio 298, Mrzlečki 296, no tri listića bila su nevažeća, tako da je za pobjedu bilo nužno najmanje 299 glasova.
Zdunajevo je bila jedna od tri županijske općine u kojoj HDZ i HSS nisu imali zajedničkog kandidata. U preostalih 15 matematika je nadjačala ego, pa su podijeljene u omjeru dva naprema jedan u korist HDZ-a, a odabrani kandidati lako su pobijedili u prvom krugu. Usto, SDP, HNS i ostale uvjetno rečeno lijeve političke opcije u Zdunajevu već niz izbornih godina, pa tako i ove, nisu isticale svoje kandidate. Naime, sredinom 90-ih načelnik koalicije SDP-a i HNS-a preko menadžerskog kredita postao je većinski vlasnik Zdunajke, relativno uspješne poljoprivredne zadruge preko koje je većina stanovništva plasirala svoje jabuke, kruške, mlijeko, med i vino. Dvije godine kasnije zadruga je završila u stečaju, kooperanti naplatili tek 15 posto potraživanja, dok je načelnik nedugo potom otvorio prilično uspješan obrt koji se bavio otkupom jabuka, krušaka, mlijeka, meda, vina i krumpira. Krumpir je, pričalo se, dodao u nadi da će selo njegov obrt prestati povezivati s propašću Zdunajke, što se nije dogodilo.
***
Kako i priliči, ministar je kasnio već pola sata, što je Konjeviću dalo dovoljno vremena da s jedinim novinarom koji je pratio posjet podijeli još anegdotu-dvije iz Zagreba, koji je često, ali uvijek podjednako preplašen, relativno uspješno pohodio u potrazi za novcem iz državnih i europskih fondova. Njegov trik bio je u podmićivanju tajnica ministarstva. Na račun Općine on je najmanje triput godišnje, pod raznim izgovorima, poput primjerice proslave Dana povratka roda, organizirao seoske fešte na koje ih je pozivao. Osobno ih je dovozio općinskim passatom, uredno ih nahranio, napojio, zabavio i vratio nazad. Zauzvrat, one su mu govorile kada će koje ministarstvo raspisati natječaj i kako da pravilno ispuni formulare. I, što je najvažnije, one bi osigurale da projekti Općine Zdunajevo budu među prvima na redu za procjenu.
U načelničku fotelju Konjević je zasjeo 1999. godine, dva tjedna prije svog 56. rođendana, kada je njegova stranka nadjačala HSS za šest glasova, iako je njihov kandidat bio veterinar.
- Veterinar je po defeltu najuglednija osoba u selu. On zna šta boli životinje, ali ja znam šta boli ljude. Kada sam ja postao načelnik, izvorni godišnji proračun bio mi je 300 tisuća kuna, a danas je dva milijuna. Kada tomu pridodam sredstva ministarstava, ja ove godine očekujem realizaciju od osam milijuna. Na jednu našu kunu ja od Zagreba uzmem četiri njihove, moj prijatelju, a svih pet završi ovdje - govorio je upirući kažiprstom u zemlju, dok je lokalni novinar u jednoj ruci držao diktafon, a u drugoj cigaretu.
- Napiši ovo što sam ti reko, ali uvijek u množini - podučavao je Konjević, kada je na raskrižju između državne i lokalne ceste ugledao oblak prašine.
- Jebeš to, eno ga - kazao je i krenuo.
Novinar je odbacio napola popušenu cigaretu, učiteljica pozvala djecu, gospođa u narodnoj nošnji ponijela je pletenu košaru s kolačima i buteljom vina Kognevich, a druga poslužavnik s bocom rakije i čašicama, članovi puhačkog orkestra uzeli svoje instrumente, pa su svi zajedno krenuli prema dalekoj prašnjavoj crti, iako za to i nije bilo potrebe jer su se ionako svi zajedno nalazili na ulazu u zgradu Općine s koje se vijorila hrvatska, županijska, općinska i zastava HDZ-a.
***
- Pa, dobro, gdje si ti Barice, već sam mislio da si zaboravio put - raširenih ruku krenuo je Konjević prema Barišiću, koji mu je, još uvijek držeći mobitel u ruci, spočitnuo kako bi mu se trebao obraćati po protokolu. No, problem je bio u tomu što je 15-ak godina mlađi ministar u načelnikovoj svijesti ostao isti onaj momak feminiziranih pokreta i piskutava glasa kojemu je jedino prezime zvučalo muški, zbog čega je njegovim dugogodišnjim prijateljima oduvijek bilo teško shvatiti ga ozbiljno. Sâm Barišić bio je iznimno nadaren za političke križaljke, vrstan poznavatelj ljudske psihe, a kao pravnik koji je čitav radni vijek proveo u državnim institucijama upoznao je sustav do najsitnijih detalja, no Konjeviću je svejedno bilo preteško razdvojiti ga od ženskastog dečkića koji je umjesto napornog rada na njivi odabrao lagodan studentski život u Zagrebu.
***
U pratnji limenog orkestra kolona od 40-ak mještana krenula je do 50 metara udaljenog kanala pored kojega su stajale vodovodne cijevi.
- Ono što je nekada bila java, danas je realnost. Prije nego što je HDZ došao na vlast, u Zdunajevu nije bilo vode ni za stoku ni za ljude. Ono malo što je bilo po bunarima nije bilo dovoljno. Ja sam reko... Mi smo rekli da je pravo na vodu ustavno pravo svakog pojedinca i zajednice, a danas smo ovdje da svečano otvorimo početak, bolje rečeno sredinu radova. Veliko Zdunajevo za dva-tri mjeseca imat će javni vodovod i to je sve što ću ja reći, a vi ove nedjelje birajte po savjesti. Sada prepuštam ministru da svečano otvori radove - kazao je Konjević. Potom su dvije učenice trećeg razreda raširile svečanu vrpcu boja hrvatske zastave, dok je treća prinijela plišani jastučić sa škarama.
- Kako znam da svi ovdje nestrpljivo čekate da odemo na ribnjak, neću dugo. Kada sam prije dvije godine postao ministar, nisam zaboravio odakle dolazim. Nisam zaboravio koliko je težak život nas sa sela, koje svi preziru, baš kao što preziru i sâm rad. Neki će reći da sam mogao učiniti više, da je ovih pet i pol kilometara cijevi premalo, ali ja im tvrdim da je to pola općine. Pola po pola, možda ne izgleda puno, ali do kraja mog mandata čitavo će Zdunajevo, baš kao i susjedne općine, imati vodovod. Svima vam želim lijepo vrijeme i što bolju cijenu mlijeka - kazao je ministar. Živio gospodin ministar, zapljeskala su šestorica HDZ-ovih volontera, dok se Konjević, potpuno izvan protokola, počeo penjati u otključanu kabinu rovokopača.
- Slikaj, novinar - kazao je dok je vještim pokretima manevrirao polugom za podizanje i spuštanje “žlice”. Dok je foto-aparat bljeskao, i ministar se pokušavao popeti, no nije želio zaprljati ruke. Predao je stoga sako prvome do sebe, a onda pružio ruku načelniku koji mu je pomogao da se uspne. Nakon kraćeg fotografiranja načelnik je samo skočio nazad, no ministar je ostao stajati preplašen poput mačića na vrhu stabla. I upravo kada mu se u očima počeo javljati očaj, načelnik je pozvao dvojicu stranačkih kolega koji su ministru svaki s jedne strane pružili ruke i spustili ga poput dvogodišnje djevojčice.
- Fala ti ko bratu - kazao je prvome do sebe, pomilovavši svojim desnim dlanom nadlanicu kojom ga je pridržavao. Ja sam Jakov Filjić, odgovorio je HDZ-ov volonter, i drago mi je što ste ministar.
- I meni je drago - odgovorio je ministar te ga instinktivno zagrlio i potapšao po leđima, kako to i inače čini nakon rukovanja, na što se Filjić zbunjeno nasmiješio i zakoračio unazad.
Za to vrijeme novinar je pokušavao pronaći četvoricu mještana za anketu, no iako ih je ispitao već petoro, nijedan od njihovih odgovora nije bio zadovoljavajući. Naime, većina kuća u Velikom Zdunajevu izgrađena je bez potrebne dokumentacije. Kako je građevinska dozvola bila preduvjet za vodovodni priključak, a ishođenje dokumentacije skup i dugotrajan proces, mještani su odlučili odgoditi uživanje u blagodatima javnog vodoopskrbnog sustava do nekih boljih vremena. Na izgrađeni vodovod nitko se nije priključivao, niti je to namjeravao. Nakon sedmog pogrešnog odgovora, novinar je shvatio da će prostor za anketu urednik morati popuniti većom fotografijom.
***
Dužnosnici su posjedali u svoje automobile, svirci instrumente potrpali u kombi, pa su svi zajedno krenuli put ribnjaka na domjenak. Prethodno su i njega svečano otvorili, iako je dovršen još lanjskoga listopada.
- Ovo je keč-en-relejz ribnjak, dakle uhvatiš ribu i pustiš je. Praktički da imaš samo jednu ribu, opet ih imaš neograničeno. Ta vrsta ribolova izmišljena je u Americi, što je živi dokaz da sa zapada dolaze i pametne stvari, a ne samo pederluk - istaknuo je načelnik, dok je ministar ponovio da nikada nije zaboravio iz kojeg kraja dolazi. Govori su bili kratki jer je novinar već otišao, pa su se uzvanici i njihovi gosti poslagali u dva reda pored dvadesetak metara dugačkog stola spojenog od školskih stolova, ispod unajmljene šatre koja nije dovoljno odbijala toplinu. Atmosferu je dodatno podgrijavalo toplo vino i pivo, ali ponajviše kašnjenje hrane. Ministra je svako malo prekidala zvonjava mobitela, a nakon što se šesti puta nakratko ispričao kako bi još jednom sugovorniku objasnio da će danas malo kasniti, vratio se i poručio načelniku kako će, ukoliko janjac ne stigne za deset minuta, otići.
- Barica, zvao sam ga već deset puta, već je trebao triput doć. Ako zakasni još deset minuta, kad dođe, ja ga budem za uši držo dok ga ti budeš jebo - ljutito je uzvratio načelnik. No, kao da je znao, vlasnik pečenjarskog obrta Holivud pojavio se istog trena pa je katastrofa izbjegnuta za dlaku. Janjetina je bila topla i mekana, jedan od volontera dosjetio se i stavio boce u ribnjak na hlađenje, glazbenici su zasvirali, zapuhao je povjetarac, a i sunce kao da je znalo pa se skrilo iza oblaka. Priča o ravnomjernom razvitku svih krajeva Hrvatske uskoro je tekla paralelno s rijekom piva i vina, a ministrova obećanja o kapitalnim ulaganjima redala su se poput oglodanih kostiju u tanjurima.
***
- Izvini, Stevo, pito bi te nešto - potapšao je načelnika po ramenu njegov prvi susjed, odani saveznik, vršnjak i glavni operativac Jakov Filjić, sav u nelagodi. Načelnik je ustao, obrisao ruke i klimanjem glave dao odobrenje.
- Ne znam kako bi ti to reko, ali… - pokrio je lice dlanom, duboko uzdahnuo, a potom i glasno ispuhnuo, tražeći načelnikovu podršku. Potpuno koncentriran na kopanje umnjaka jezikom, načelnik je zamahnuo desnom rukom gestikulirajući da nastavi.
- Mislim da se sviđam ministru - rekao je.
- Kako mu se ne bi sviđao, nakon što sam mu rekao što si sve napravio i koliko si vrijedan. Da nema tebe, ne bih ja ni upao u drugi krug. Jebeš mi sve ako mi nisi 200 glasova donio - odgovorio je načelnik.
- Mislim da mu se sviđam… Kao žena - kazao je Jakov spuštena pogleda.
Na načelnikovom licu zaigrao je osmijeh.
- A sviđa li se on tebi? - pitao ga je, nastojeći zadržati ozbiljnost.
- Sviđa mi se, ali kao ministar. Meni se kao žene sviđaju samo žene, znaš. Ja, uostalom, i imam ženu. Da mi se sviđaju takve žene, ne bih imao ženu. Ne bi bio oženit - odgovorio je.
- A da te ja zamolim kao načelnik i predsjednik stranke, bi li otišao s ministrom na večeru? Znaš, on je već dugo u Zagrebu - ispipavao je načelnik.
- Jebo ga taj Zagreb, nikad se iz njega nitko normalan nije vratio - primijetio je Filjić.
- Učini to za stranku - naglo se uozbiljio načelnik, a potom se, ne čekajući reakciju, nagnuo nad stol i proderao:
- Ministre, ovaj selski bik misli da si peder - kazao je načelnik, gotovo gušeći se od smijeha. Dok je ministar zbunjeno gledao prema Konjeviću, Jakov Filjić poput djeteta je, plačući, pobjegao s ribnjaka.
***
Idućeg jutra, točno u 7.10, Filjić se uredno najavio načelnikovoj tajnici.
- Uđi, pederčino - čulo se iz načelnikova ureda sedam minuta kasnije. Jakov Filjić je ušao i pozdravio načelnika, no umjesto da sjedne, uzeo je stolicu i svom snagom opalio načelnika u glavu.
- O majku li ti glupu jebem, ja sam te stvorio - bjesnio je načelnik držeći se za razbijenu arkadu, dok je Filjić, i dalje potpuno smiren, odgovorio:
- Ovo ti je od selskog bika, bivši načelniče.
Na izlasku je pozdravio tajnicu, koja se blijeda lica držala za stol.
***
Filip Konjević izborne rezultate dočekao je u bolničkom krevetu. Nanesene su mu lakše tjelesne ozljede, a svakome tko bi ga htio slušati govorio je kako ga je Filjić iznenadio, a da nije, ne bi živ izišao iz njegove kancelarije. Izgubio je s 37 glasova razlike, iako je selo zbog nemilog događaja, ali i Barišićeva posjeta, stalo na njegovu stranu. Razbijena arkada donijela mu je dodatne glasove, jer su mještani, pročitavši lokalne novine s bombastičnom naslovnicom “Skoro poginuo za selo”, ilustriranom fotografijom Konjevića zavijene glave u bolničkom krevetu, uvidjeli kako je posao načelnika potencijalno poguban. No, ta je razlika neutralizirana izostankom Filjićeva lobiranja. U konačnici, izbore je odlučila prljava kampanja Tomislava Mrzlečkog, koji je proširio glasine da će načelnik svima onima koji ne glasuju za njega ili ne iziđu na izbore ukinuti davanje robe na kredit, te ih tužiti za dospjela dugovanja.
U studenom 2010. godine proglašen je stečaj tvrtke Konjević-trade, a bivši vlasnik Stevo Konjević vratio se švercu svinja, poslu kojim se bavio prije političke karijere.
Godinu dana kasnije, Filjić je osuđen na šest mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine, zbog nanošenja teških fizičkih ozljeda u pokušaju. Iste godine Mrzlečki je dovršio izgradnju vodovoda, na koji je trenutno (listopad 2012. godine) priključeno sedam kućanstava. Suđenje Anti Barišiću, osumnjičenom za primanje mita prilikom javne nabave za odabir najpovoljnijeg izvođača građevinskih radova na uređenju lokalnog ribnjaka još uvijek je u tijeku. Prema svim trenutno dostupnim saznanjima, Općina Zdunajevo neće se ukidati.

nedjelja, 19.10.2014.

Pao taman kad se opoštenio...

Što će sada jadni Zagrepčanci? Sve do danas popodne imali su Bandića i sve ostale, a sad su im ostali samo ostali. SDP ima Berdardića, a HDZ, čini mi se, neku žensku. Zagrepčanaca mi je mnogo više žao nego Bandića.
Na svakim izborima s jedne strane imamo nesposobne i poštene, a s druge sposobne i lopove. S tim da nesposobni nikada neće postati sposobni, a kad dođu na vlast većina ih postane nepoštena, dok kod lopova ipak postoji kakva-takva šansa da se opoštene.

Helikopterom na Markov trg
Čini mi se da je Bandić bio upravo u toj fazi, pa je listu za skupštinu nakrcao uglednim imenima, a na sličan način odlučio krenuti u bitku na nacionalnom nivou u kompi s Ratkom Čačićem, čije će mu nedavno iskustvo sada sasvim sigurno pomoći.
Angažiranjem stručnjaka, Bandić je odlučio vratiti zajednici maleni dio onoga što je zajednica, makar i ne htijući, dala njemu, što je ustvari totalno romantično i podsjeća na ranu fazu razvoja zapadne civilizacije, kada bi oni koji su se obogatili na monopolu sponzorirali izgradnju najmanje jednog krila bolnice ili barem pučke kuhinje. Ili na privatizaciju u Hrvata, u kojoj su Ivica Todorić i Luka Rajić heroji poduzetništva čiji početni kapital i ranu fazu napretka više nema smisla preispitivati. Bandić je, siguran sam, htio postati Todorić politike. Umjesto na lovište, on bi se helikopterom spuštao na Markov trg. A umjesto srna koje bježe, njega bi čekao narod koji kliče.

250 kaznenih prijava
Taj novi, reformistički smjer koji najavljuje Čačić (Bandić ima efektne onelinere, ali nije komunikator) među rijetkima je inspiriran zdravim razumom – država će trošiti onoliko koliko može oteti građanima jedne generacije (sad se otima i od sljedeće tri), državne firme vodit će struka, a ne politika i privatizirat ćemo sve što se privatizirati može jer država je očajan vlasnik. Na žalost, sve to izlazi iz Čačićevih usta, onoga tko je Koračevića postavio na čelo HEP-a. No, vjerojatno bi Bandić bio zadužen za kadrovsku politiku, pa bi, osim zaslužnika kojih će uvijek bit, listu popunio i s nekoliko zvučnih stručnjaka.
Ali, USKOK se baš sad, nešto više od godinu dana prije sljedećih parlamentarnih izbora dosjetio ozbiljnije se baviti se svojim poslom, uhidbom osobe protiv koje je do sada podneseno 250 kaznenih prijava što je posao koji bi, brat-bratu, u mnogo manje vremena mogao odraditi pišljivi vježbenik za 1.600 kuna.
No, Bandić koji drpa nije problem, problem je Bandić koji ne drpa.

petak, 17.10.2014.

Preferencijalna onanija

Čim uzmognemo u saborsku fotelju osobno odabrati svojeg kandidata, Hrvatska će postati nova Švicarska, Irska, Danska ili bilo koja druga zemlja osim afričkih i susjednih u bivšoj državi. I nitko se tog jednostavnog rješenja nije sjetio sve do Željke Markić, aktivistice koja se zalagala za ustavno ograničenje braka.

Vlada će sada uvesti preferencijalno glasovanje, a osmislit će ga na način na koji je osmisila i sve prethodne reforme – improvizatorski i bez uplitanja struke.

Vrtić u svakoj ulici

Pa ćemo već na sljedećim izborima za načelnike, gradonačelnike i župane moći konzumirati to svoje pravo. Glasovat ćemo, kao i do sada, za onoga tko najviše ponudi, s tom razlikom što će si sada i članovi iste stranke predstavljati konkurenciju u izmišljanju obećanja. Vrtić u svakoj ulici, aerodrom u gradovima s više od pet tisuća stanovnika, umjesto jednog Pelješkog mosta izgradit ćemo tri, a uz autocestu do Dubrovnika, imat ćemo paralelno i dvotračnu željeznicu.

Nije kod nas problem u tome kako glasujemo, nije problem ni u tome za koga glasujemo, problem je za što glasujemo.

I zato ćemo u konačnici, nadam se što prije, u praksi imati upravo antipreferencijalne izbore.

Pravi pobjednici nekoliko izbornih ciklusa bit će MMF, EK i ECB.

srijeda, 15.10.2014.

Kult odustajanja

U špilji pored Krapine, tamo negdje gdje je Kramberger pronašao ostatke pračovjeka, još uvijek se nalazi nacrtana polovica jelena. Krenuo ju je crtati praujak današnjeg ministra Hajdaša – Dončića, tada predstavnik stanara, da bi mu praujak današnjeg sindikalca Mijata Stanića rekao:
- Pa dobro, jel baš moraš šarat po zidu?

Negdje u ta doba, u zoru čovječanstva, prvi je Hrvat odustao od nečega jer se to što radi nekome nije svidjelo. Od tada se kod nas štuje kult odustajanja, kao idealan oblik političkog upravljanja jer eto, narod to neće, narod se opire, narod nas ne voli, a mi žudimo za ljubavlju.

Iako ponosnu titulu šampiona odustajanja u 21. stoljeću i dalje nosi Ivo Sanader koji je odustao od vlastitog premijerskog mandata, njegovi nasljednici trude se nadmašiti ga hrpetinom sitnih odustajanja, koja su, kada se zbroje, jednaka njegovoj ostavci, s tom razlikom što i Kosorica i Milanović nastavljaju primati plaće. Po tom pitanju, dakle, Sanader ispada mnogo pošteniji.

Škrta strana govna

Iako aktualna Vlada formalno još uvijek nije odustala od monetizacije autocesta, pitanje je samo koji će razlog iskoristiti za izgovor. Najbolji će biti onaj da su koncesionari ponudili premalo novca. Koliko je novca premalo za autoceste koje nisu ucrtane u zemljišnim knjigama, i koje su ustvari neželjeno dijete one-night-standa mita, korupcije i pranja novca, pitanje je na koje nećemo dobiti odgovor, pa je najbolje optužiti strance da su škrta govna.

Uostalom, kao da je u Hrvatskoj potreban neki jak razlog za odustajanje - Jaca je odustala čim je Lesar dignuo sindikate na referendum o zadržavanju prava uhljeba na nerad. Zoki ga je među prvima potpisao, valjda poplašivši se da je i njegovo dupe na panju. Od čega je sve odustala aktualna Vlada, teško je uopće nabrojiti – od smanjenja doprinosa za zdravstvo i stope PDV-a od deset posto za turizam, preko odustajanja od vlastitih ministara poput Rajka Ostojića čiji se nasljednik prema njegovu djelu ponaša gore od najradikalnijih oporbenjaka, poput nedavnog odustajanja od outsourcinga. Odustali su čak i od luksuznih Audija, kako bi razveselili tulavi narod.

Ipak, svaki od tih jalovih pokušaja reformi u svojoj suštini savršeno je prikladan nedostatku sposobnosti unutar državnog aparata. Suština outsourcinga i monetizacije je u tome da netko drugi rješava probleme vlasti, što je ujedno i jedini mogući način da se u Hrvatskoj provedu reforme. Najbolji pokazatelj da stvari idu u dobrom pravcu je zajednička fotografija namrštenih kolovođa neradnika, Ozrena Matijaševića i Vilima Ribića, no Vlada umjesto da se njome diči, da je koristi u narodu kao ključni argument da je u pravu, oni se čak i tog dvojca plaše. A kako se bliže izbori, uskoro će biti dovoljno da sindikalist ministru samo pokaže fotografiju stola na rasklapanje, pa da ovaj odustane od sljedeće bučno najavljivane reforme.

A kad vlast na svojem primjeru pokazuje kako na prvi spomen nevolje valja odustati, polako i bez pompe odustaje i narod. Odustaju od života u vukojebini u kojoj je glavna valuta stranačka iskaznica, odlaze u njemačke, kanade, danske i australije ispraćeni krokodilskim suzama naših ministara – što god više vas pametnih i sposobnih ode, mi koji ostajemo izgledat ćemo bolje.

četvrtak, 12.12.2013.

Vrijeme

Rođen sam '75., ali ako samog sebe pitam koliko sam star, reći ću 36 godina, iako sam iz matematike u trećem srednje imao i tri. No, vrijeme prolazi brže nego što ga bilježim, što mi ponekad kao novinaru stvara velik problem. Imam tako rubriku "Vremeplov" u kojoj osvježavam kratku povijest našeg malog grada, gdje spomenuti hendikep ne može biti neprimijećen.
Nedavno sam, listajući arhivu iz 1983. godine, naletio na jednog uglednog poduzetnika koji danas zapošljava stotinjak radnika. I kao mladac bio je uspješan - nosio je štafetu.
Ali ja sam napisao da je nosio štafetu prije 20 godina, jer u mojoj glavi između tekuće i 1983. godine tek je 20 godina razlike.
Realno gledajući, ispalo je da je tip nosio štafetu 1993. godine, kada više čak nije ni bilo države u kojoj se nosila štafeta.
A usto, da se znalo da je on nosio štafetu, vjerojatno danas ne bi zapošljavao stotinjak radnika, ali to je već digresija.

utorak, 19.11.2013.

Tip iz podruma(1)

Tip je došao predati oglas, i onako usput rekao: A zašto ne pišete o tipu koji živi u podrumu naše zgrade? Na žalost, bio sam jedini u kancelariji u tom trenutku pa sam, čisto pristojnosti radi, pitao o čemu se radi i doznao da tip živi u podrumu zgrade, ali ne u ostavi, već na hodniku. Raširio je dolje dekicu, pa stanari ne mogu do svojih prostorija, a gadno je i to što tamo nema wc-a, a i tip je pomalo lud pa ga se svi boje.

Zaboravio bih tu priču da me urednica nije podsjetila, i to u subotu, kada službe ne rade, a i mi novinari subotu smatramo više dežurstvom nego pravim radnim danom. Subotom radi samo dno dna, sportska redakcija.

Nisam pogodio zgradu iz prve, jer mi je tajnica dala krivu adresu, pa sam prilično začudio ženu koju sam vidio da sjedi na balkonu, pa je pitao za tipa koji živi u podrumu njihove zgrade, iako njihova zgrada, rekla mi je, nema podrum.

Čim sam stigao na pravu adresu, spustio sam se u podrum. I doista, tamo je na dekici ležao neki tip, 40-ak godina, normalne visine, težine i pogleda. Taman se probudio, bilo je kasno jutro.

Prišao sam mu i rekao:
- Kako ste?
- Pa, nije loše.
- Jel vam dobro tu?
- Onako.
- A zašto živite u podrumu?
I tu je krenulo...
- Zato što su mi tako rekli.
- Tko vam je rekao?
- Bijela crkva.

Kraća šutnja.

- A jel vas mogu slikat?
- Zašto?
- Za novine. Da vam pomognem. Možda biste mogli živjeti na nekom ljepšem mjestu.
- Rado, ali ne smijem. Rekli su mi iz bijele crkve da se ne smijem slikat. Mene prate. I vama bi moglo biti loše ako biste pisali. Ne vole da se piše.
- Okej - rekao sam.

Kraj glave mu je ležala napola pojedena kupovna posuda sa svježim sirom. Bila je tu i plastična boca Švepsa, cigarete, češalj i još neke kućne potrepštine. Daljnji razgovor ne bi nas daleko doveo, samo bih izgubio vrijeme.
Odmah pored vrata pisalo je tko je predstavnik stanara. Živjela je na prvom katu. Pozvonio sam, a otvorila mi je starija gospođa obučena u ogrtač, s ručnikom omotanim oko glave.
- Dobar dan. Ja sam novinar. Pišem o tipu koji živi u podrumu.
- Oh, slobodno uđite, sjednite tu na kauč. Sad ću ja, samo da se istuširam do kraja. Hoćete kavu?
- Ne treba, hvala.
- Nešto drugo?
- Može čaša mineralne.
- Nemam mineralne, hoćete sok?
- Može i čaša vode.
- Donijet ću sok.

Pet minuta kasnije, sjela je nasuprot mene i kazala kako su stanodavci tipa izbacili iz stana prije oko tjedan dana, a on je nastavio živjeti u podrumu, što je velik problem stanarima zgrade. Ona se osobno obratila poduzeću koje održava zgradu i policiji, ali otkantali su je govoreći da to nije njihov problem. Ona sada ne zna što bi, ali rado će mi dati telefonski broj najmodavca. Nakon što sam ga zapisao, kazala je: Oprostite, a tko ste vi?
- Novinar, rekao sam vam.
- Novinar... NOVINAR?! Isusemojbože dragi, nemojte ni slučajno pisati o ovome, nemojte spominjati moje ime, pa šta će on meni napravit, pa jel vi znate da on dolje drži pušku...
- Sumnjam da on čita novine, gospođo... Pušku?!
- Nemojte, nisam vas trebala ni pustiti, ja ću vas tužiti ako bilo što napišete, ja sam samo predstavnica stanara, nemam nikakve ovlasti...
- Okej, gospođo, ali kakvu pušku?
- Šta ja znam kakvu, ali vidjela sam je.

Izišao sam iz zgrade i čekao da tip izađe, što je i učinio 15-ak minuta kasnije. Bilo me malo prpa da se ne vrati, ali spustio sam se u podrum i fotkao njegov krevet.

Vratio sam se u kancelariju i nazvao bivšeg mu stanodavca.
- Dobar dan, zovem jer vaš bivši stanoprimac živi u podrumu.
- Živi, da, on je lud. Nije nam mjesecima platio najamninu pa smo ga izbacili. Pokušali smo lijepo, ali on nas pred kraj nije ni puštao u stan, samo bi provirio kroz vrata i gledao nas tim luđačkim pogledom. On više nije svoj. Čekali samo jednom da izađe da smo unajmili bravara, pomijenili brave i izbacili mu stvari na hodnik. On ih je samo pokupio i nastavio živjeti u podrumu. Ja ne znam kako to riješiti, ja sam sad već luđa od njega. Već sam mjesec dana na normabelima. Ne možemo ni iznajmiti stan kad je on tamo dolje, bojim se da ne naudi novim podstanarima. Bruka nas je pred susjedima, mi smo živjeli u toj kući prije nego što smo se preselili ovdje. To je velika sramota, zvali smo policiju, nitko ništa, kažu da prvo mora učiniti nekome nešto da bi oni mogli intervenirati, pa jel to normalno? Ubit će nekog, a onda će bit prekasno... Ne mogu ja o tome pričat, ne želim razgovarati o tome, nemojte mi više dosađivati, nemojte pisati o tome, evo vam mog muža...

(nastavak slijedi)

petak, 15.11.2013.

Zašto ću glasovati PROTIV

Bio sam jednom poslovno kod muškog gej para doma. Jedan je bio doma, drugi na poslu. Imali su gej psa, mađarsku vrstu, bez dlake, šmeđ, vukao je na hrta. Mađarska čviglja, šmiglja, vizla, vižlja, tako nešto, ne znam više, sve mi je u fleševima...

Taj gej kod kojega sam bio, ponudio me cedevitom. Sad uvijek kad dođem kod nekog u goste, a ne znam je li gej ili hetero, ako me ponudi cedevitom, ne ostanem dugo. Sva sreća da me nije ponudio rakijom, morao bih skraćivati posjete svakom tko me nudi rakijom, što nije dobro, ali rizik da piješ rakiju kod muškog geja ipak je prevelik.

Sjeo sam na fotelju, zabivši nokte u držače.
Stanovi gejeva nemaju poseban miris, barem ovaj nije imao. Nije bilo sprejeva u utičnici.

Televizor je bio upaljen, ali ne na sportskom programu, to je isto jedan od pokazatelja. Opet, nije bio ni balet, tako da se, barem tada, vjerojatno nisu autali. S druge strane, nisu se ni pretvarali da su hetero, jer nije bilo slika dr. Franje Tuđmana ili Thompsonovih plakata.

Gej i ja smo poslovno pričali. U jednom trenutku ponudio me pivom, ali odbio sam. Kada se drugi gej vratio s posla, poljubili su se, a vižlja je veselo mahala repom. Gej mađarska vižlja.

Onda je taj gej s posla bio gej domaćicu: Zašto ga nisi ponudio pivom?

Tu me već lagano počeo oblijevati znoj.

- Ne bih hvala, vozim, pijem lijekove i alergičan sam na hmelj - odgovorio sam.

Shvatio sam da žele nešto od mene, vjerojatno analnu nevinost.

Zato ću glasovati protiv.

Jer da su bili u braku, jamačno me ne bi htjeli poseksati. Oženjeni nemaju ljubavnike, te se suzdražvaju od seksualnih avantura.

četvrtak, 14.11.2013.

Ivo i Jadranka

- Toliko si mi lijepa da te ne mogu gledati - kazao je Ivo vidjevši je, te istoga časa u suzama zamolio pravosudne policajce da ga vrate u ćeliju. Koliko je prošlo od njihova zadnja susreta izvan sudnice? I dva dana bilo bi previše. Novinarima je kazao da ga muči gastritis, ali njegov bol zvala se Jadranka. Prvi puta iskreno se zaljubio tek u 46. godini, u princezu srebrne kose i zečjih zubića. Vrckasta, tupasta i guzata, taman onakva kakva žena treba biti. Počelo je kao slučajan dodir nogu ispod stola na Sjednici Vlade, a nastavilo kao luda romansa. Ali, strast je bila prevelika.

Postao je strahovito ljubomoran.

Nitko je drugi nije smio nasmijavati, pa čak niti posvećivati joj pažnju.

Jednom prilikom, ona je posjetila Bjelovar. Čim je Ivo saznao da joj je predsjednik bjelovarskog odbora otvorio vrata crnog bmw-a 530 XI, ne samo da je raspustio odbor, već je i čitavu njihovu rodbinu otpustio iz komunalnog poduzeća i gradske uprave. Njih 58 istoga dana ostalo je bez posla.

Gradio je za nju kavez, kavez sa zlatnim rešetkama.

Isprva, njoj to nije nimalo smetalo. Voljela je slavu, voljela je pozdrave mase, poljupce krezubih bakica oslonjenih na štake, koje su zaštitari redovito, iako slučajno, rušili ko kegle; obožavala je fotošopsku redukciju stražnjice i šansu da odgovara na ista pitanja koja novinari postavljaju Severini.

No, sve je to koštalo. Svaki intervju, svaki masni potez digitalnom gumicom na slici...

Sve je koštalo, a koštala je i stranka.

No, koliko god bila obožavana u stranci i narodu, bila je sve usamljenija. Ljudi su je izbjegavali, svjesni da ju je Ivo obilježio. Nije imala s kim razgovarati, nije znala spojiti se na internet, a telefon su joj prisluškivali. Počela se strašno dosađivati. Jedno vrijeme, čak je pomislila da bi nešto trebala početi raditi. Uređivati vrt ili napraviti reformu sustava socijalne skrbi, svejedno.

A onda je, sasvim slučajno, tražeći svoju sliku na Dnevniku kao politički pandan guglanju vlastita imena, ugledala Boruta.

Naočit poput Ive, ali mnogo, nepojmljivo bedastiji i benigniji, odmah ju je osvojio. Noćima ga je sanjala, žudila za njegovim pogledom, maštala kako joj govori: Sakam te (slovenski: Želim te).

Jedne večeri, između vremenske prognoze trećeg Dnevnika i Na rubu znanosti, emisije koju nikada nije uspjela shvatiti, skovala je plan. Optužit će njega da je ćapio svu onu lovu koju je ona godinama ćapala. Kao dijete komunizma, Jadranka je vrlo lako stekla povjerenje Angele Merkel, i ispričala joj nevjerojatne stvari - Da je Ivo hapao sve što je dotaknuo, a da nitko u čitavoj zemlji ništa o tomu nije znao.

- Ali, ti si potpisala prodaju Ine, pokušala je Angela.
- Sjećaš li se koliko smo žudjeli za trapericama iz Trsta - skrenula bi Jadranka temu u krive vode, na šećerne table umjesto čokolade, redukcije plina i par-ne par benzina.

Istog vikenda kada je Ivo dao ostavku na mjesto premijera, Jadranka je požurila Borutu. Bili u nekom dvorcu. Pili šampanjac. Slušali golubove kako guguću. Razmjenjivali rečenice. Od maksimalno četiri riječi. Jer za više nisu. Bili intelektualno kapacitirani.

No, on je bio Slovenac, a ona Hrvatica. I to se nije moglo promijeniti, pa makar njegov otac bio Bosanac, a majka Hercegovka, a njezin otac Makedonac, a majka Srpkinja.

On nikada za nju ne bi izgradio dvorac sa zlatnim rešetkama, i nikada ne bi platio da se pojavi na naslovnici Studija, niti bi je gledao istim očima da zna da joj se stražnjica redovito fotošopski reducira.

- Prokleta da sam, sve ću priznati - kazala je Ivi kada ga je prvi puta posjetila u Remetincu.

A on je odgovorio:

- Tukice moja, pa ti ne znaš koliko mi značiš. Dokle god si ti na slobodi, ja sam slobodan. Ovo za mene nije zatvor. Ja sam slobodniji nego što sam ikada bio, sada kada si se vratila. Volim te više nego ikada, kad vidim da si shvatila da sam ti želio samo najbolje. Ali, ja nisam znao što je ljubav. Nisam znao da voljeti nekoga znači pustiti mu da bude slobodan.

Međustopa smrti - porezna strategija RH

Imamo međustopu PDV-a na dječju hranu, ugostiteljstvo i turizam, časopise koji izlaze periodično,šećer, jestiva ulja i masti, dječju hranu, isporuku vode, ulaznice za koncerte i kino te časopise za kulturu i umjetnost, a ako sam dobro shvatio, jer nisam detaljno pratio (radim kao novinar, pa se to podrazumijeva), PDV na dnevni tisak smanjuje se na pet posto.

S obzirom da je porezna politika jedan od najjačih alata države za usmjeravanje građane u poželjnom pravcu, logično je zapitati se što vlast ustvari želi od nas? Naime, proizvodi kojima je određena međustopa samo naizgled predstavljaju slučajan odabir, posljedicu vikend-pijanstva Milanovića i Linića. No, skrivena istina mnogo je gora.

Naša vlada želi nam da što prije crknemo, ali i da se pritom ne bunimo previše.

Država nam poručuje: Hrvati, žderite što više prženog, masnog i slatkog, da vas ubiju kolesteroli, tlakovi, debljina i srčani udari. Odite u birtije i tamo se ubijte od piva, vina, rakije i gaziranih pića. Ta je međustopa inače višestruko opaka - s jedne strane motivira nas na polagano umiranje od ciroze, nešto brže od kafanskih tuča, i možda najbrže odabirom pogrešne ljubavnice u pijanom stanju. S druge pak strane, djeluje kao sedativ.

Sljedeći, ali ne i posljednji set međustopnih demona predstavljaju jeftine karte za koncerte, kino i kulturne časopise poput Zareza ili pak novina poput Jutarnjeg ili Večernjeg. Njihova je svrha jasna - bijeg od realnosti. Bez obzira hoćeš li pogledati Batmana ili pročitati Jutarnji list, rezultat će biti isti - barem nakratko bit ćeš ne u nekoj drugoj državi, već na nekom drugom planetu. Svrha ove međustope također je u tomu da spriječi fizički bijeg Hrvata iz Hrvatske. Dakle, mnogo profinjenije od oduzimanja pasoša u Čehoslovačkoj.

Sve je to jasno, osim jednog - zašto međustopa na dječju hranu?

Prije svega, valja dobro našopati djecu, da budu dovoljno zdrava da žive u prosjeku 120 godina, jer kako ćemo inače otplatiti dugove. Tek onda slijedi onaj populistički razlog, da se kao djeci pomogne. Otprlike kao da trogodišnjaku prvo žestoko pretučete i oca i mater, a onda mu date lizaljku.

<	veljača, 2016
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29

Veljača 2016 (1)
Listopad 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Disclaimer

Sve što piše na ovom blogu pretočena je mašta autora. Sličnosti sa stvarnim osobama i događajima potpuno su slučajne, odnosno posljedica mašte čitatelja.

Linkovi